Nova stambeno-poslovna zgrada na uglu Tuškanove i Banjavčićeve autora Nenada Kondže “naslanja se” tako na cijeli niz ovakvih povijesti i narativa. Prije svega, zonu u kojoj se zgrada danas nalazi nekoć smo nazivali servisno-industrijskom: tu su bili i pruga, i blato i kućerci, i manje i veće tvornice i skladišta, sav onaj periferijski nered koji je bilježio spontanost “napretka” i nezaustavljivost industrijalizacije. Planeri i arhitekti kaskali su za industrijalcima i špekulantima i, poslije, za petogodišnjim planovima i odlukama državnih tijela. Gradovi desetljećima ciklički pulsiraju iz centra prema van, poput urbanih meduzâ, istiskujući u valovima “prljavu” infrastrukturu i industriju sve dalje od centra. Tako je i s razvojem rečene zone oko Zavrtnice i Tuškanove/Banjavčićeve. Ona je danas upravo rezultat jednoga takvog pulsiranja, u kojem u posljednjih par desetljeća novi stambeno-poslovni programi izguravaju one stare, već dotrajale i često derutne ili nadživljene tipologije.

Nova zgrada tako zatiče na parceli dva postojeća industrijska objekta: uz uglovnicu na samom križanju Banjavčićeve i Tuškanove (koja je bila izgrađena kao tvornica trikotaže i pletene robe C. D. Gaon, a od graditelja i arhitekata Pollaka i Bornsteina krajem tridesetih godina dvadesetog stoljeća) tu je i dograđeno krilo u Banjavčićevoj ulici, djelo arhitekta Vlahovičeka s kraja osamdesetih prošlog stoljeća. Oba ova “traga” autor odlučuje prepoznati i zadržati kao generativne, intervenirajući na njima koliko je potrebno, ali zadržavajući do samog kraja realizacije njihovu konstruktivnu osnovu i prepoznatljivost njihovih volumena. Novo apsorbira staro.